svemirka

U prolazu

ulazim u ljubičastu ekstazu

meni svojstvenu fazu

lepršam

i

donosim

pahuljicu

mrvicu

pokošenog maslačka

dok ona

nošena

istrošena

mukom

ali trkom

osmijeh

izmamljuje

a moje stanice sive

bile bi i suviše sive

da stvari nisu u koloru

i da svu ovu floru

ne pretvorim u osmijehe

Život je veliki bal, a kad je bal, nek je maskenbal. Zapravo često odabiremo maske koje će nas predstavljati. Nekako ujutro, kad stojimo pred ormarom, odlučujemo kakvim ćemo se prikazati, odabiremo svoj kostim, princeze ili zvijeri. I tad tri, dva, jedan; krećemo. Uzimamo svoj broj i grabimo naprijed. Trgamo se, ubijamo i otimamo za komadić mesa na kosti koja je pred nas bačena. I nalazimo određenu količinu sreće i satisfakcije u ostacima Nečijeg osmijeha. Onda nam netko protrese tu našu čarobnu kuglu, i izlije na nas, nemilosrdno, podlo likvidno stvorenje. Možda se neko nestašno dijete igra s nama. Dižemo se ispod ruševina, opet gradimo svoju utvrdu dok druge rušimo. I neminovno, opet se borimo za onu suhu kost. A kad konačno uspijemo skinuti sa sebe sve te maskirne artifekte i usuditi se napraviti nešto na što smo ponosni i što je u potpunosti naše, onda nas tjeraju da to poričemo, negiramo i zaobiđemo. No nije preporučljivo zamarati se takvim iznimnim situacijama, one su tek usputne postaje, koje služe za predah, i tako će nam uzeti ponos za taoca. Nakon kratkog uzdaha dolazi brzonogi koji nam predaje palicu i označuje nastavak trke. Možda uz poneki soptaj, ali naposljetku stižemo do označenog mjesta. Nekad čak i prije drugih, i tada dobijemo željeni komadić sirovoga mesa.

Jesmo li spremni?

Jesmo li spremni priznati da nismo ni alfa ni omega

I zbog svojih ideala ostati bez svega

Uvijek se držati onog što ćeš reći

Bez da te u tome sprječi netko treći

Jesmo li spremni spasiti svijet

Pa i zbog tog naivnog idealizma mrijet?

Jesmo li spremni prepustiti se srcu bez straha

Dopustiti mu da si uzme maha

Bez pomisli na kontrolu

Bez da pitamo razum za dozvolu

Bez iluzije da se srce i razum dobro slažu

Bez sumnji da ti lažu?

Jesmo li spremni?

Konspiracija

Nekad mi je inspiracija

Ko transpiracija,

Ma to je prava konspiracija;

Dišem da bih pisala,

Pišem da bih disala.

I tako u krug

Ko Danteov pakao.

I sad se malo žalim

Umjesto da se hvalim;

Stiže proljeće,

Miriše cvijeće,

Zeleni se drveće,

Krtica marljivo zemlju ruje,

Neka ptica neki plod kljuje,

Zemlja baš nikad ne štrajka,

Kad malo bolje razmislim ni meni ništa ne manjka.

Grabiš svjesno svaku priliku, svaki pogled, pa i ljubičicu koja je tek zauzela svoje mjesto pod starom oronulom lipom u tvome dvorištu. Ovo je tvoj život, tvoj film, i ti ga režiraš kao veliku uspješnicu, blockbuster. Ne ispuštaš opne iz svoje ruke i trčiš, skačeš, letiš tražeći svaki put iznova. Ne, nemaš potrebu stati, osvrnuti se i pogledati što se oko tebe događa. Ne zanimaju te problemi čangrizave susjede Mirte ni novi izum neobičnog kolege s posla. To su tek usputne postaje na kojima ti nemaš vremena zaustavljati se. I što je u tvom životu bajkovito, što ti daje polet i zanos? Ljubav, trebala bi to biti ona. Ljubav, pa naravno, nalazi se ona na tvojoj listi pririteta. Stoji negdje u redu strpljivo i pomirljivo držeći svoj broj, čekajući da se udostojiš pozvati je u svoj precizno uređeni ured za usmjeravanje vlastitog bitka. I što ti je važnije zapravo? Nije to pravo pitanje, zar ne, jer ti uzimaš sve, nije nemoguće imati sve što poželiš. Plivati kroz uspjehe bez da roniš preduboko, bez da se gušiš od gafova i pehova. Pa da ti si ipak poseban, i zasigurno baš ti zaslužuješ sve što želiš. Ne osporavam ti to, nemam ni najmanju potrebu. Ali pazi da ne dobiješ baš sve. Što ćeš onda zaželjeti, za čim čeznuti, oko čega se trgati. Amor ili zlato, znam da možda unatoč svemu nekad stojiš neodlučan i u onoj minuti kad moraš prekinuti svoj sprint jer te snaga izdaje, te moraš na kratko predahnuti, razmišljaš, pitaš se, ali i dalje ostaješ bezglav s glavom čvrsto na ramenima i kako ti to voliš reći, nogama čvrsto na Zemlji. Ali doći će dan kad ćeš morati prekinuti svoju trku. I tada ćeš se sjetiti da ti je netko jednom rekao "Čovječe, ne idi malen ispod zvijezda" i možda ćeš u tom trenutku biti sretan i spokojan. To je sve što ti ja želim čovječe.

Odlučih ostaviti ovaj dizajn još neko vrijeme, zapravo mi se donekle i sviđa ovako minmalistički...

Spavam uronjena u ovom svijetu ponekad glumljenih, a ponekad iskreno potaknutih osmijeha koje s odobravanjem pozdravljam. Ali trenutno ja spavam, ne, ne sanjarim i ne snatrim iako mi se i to ponekad uplete negdje između ručka i večere. Spavam mjesečareći kroz svijet. Ovo je vožnja u leru. Prazan hod kojim dotičem hladne zagrbačke pločnike jamči mi miran san. Ponekad me trgne zvuk otvaranja tramvaja I trube automobila, koja se oglasi tu I tamo kao divlji zov iskonske prašume . Iz nekog razloga oblici koje nazirem plutaju oko mene, kao u oceanu, dotičući me toliko blago  nošeni nekom plimom. Ni mala pekarnica na uglu, ni stepenice koje se stvaraju preda mnom I koje su negdje ispod mojih potplata ne pripadaju mi, niti ja pripadam njima iako sam prolazila ovdje već nebrojeno mnogo puta. No neki me pak čudni osjećaj pripadnosti prikuje uz velike smeđe oči petogodišnjeg djeteta, koje je zbunjeno pratilo enormne korake svoje majke. Oči su mu se caklile toliko da sam  gotovo mogla čuti zaigrane zjenice kako poskakuju od poluzatvorenih vjeđa do malih trepavica. I taj me tajanstveni, a drugima neshvatljivi, zvuk žestoko povukao odnoseći me tamo gdje I pripadam, na 35.  popločenu stepenicu, u moju svakodnevnu svakodnevnicu, budnu prijateljicu.

Dalmatinac sâm

Kamen meditira

Ima podosta mira

Drugo kamenje nema potrebu za komunikacijom

Pa i on šuti

Sve dok ga vjetar ne smuti

Onda mu opsuje

Al ga vjetar ne čuje

U ovom stoljeću kamen je na godišnjem

Ljudi su se oprostili sa Zagorom, njezinim ovcama i njihovim vonjem.

Nekad je kamen štitio ljubavnike

Slušao ratne glasnike

I neviđene putnike-patnike

I nije on ko svaki drugi kamen

Opor i hladan

On ima dalmatinskog sunca znamen.

Ovo je moj 10. jubilarni post( ako ga se takvim može nazvti)

Razmišljam o promjeni dizajna, zanima me vaše mišljene...

Dodir karme

Svaki tren

Kad je dodir iskren

Krade me

Kao prelak plijen

Odnosi u širine

I dubine

Svega onog u što vjerujem

I ne vjerujem.

Kad se sama na svijetu

Probijam kroz more ljudi

Susrećem vilenjake

S poznatim licima

I uz note lake

Opet sam na krivom planetu...

Hvala svima na komentarima, komentirajte i dalje, primjedbe, prijedlozi se razmataju...

BORBA ZA OPSTANAK U DŽUNGLI          

Neudobna stolica me pomirljivo prihvaća, dok lagano klizimo po tračnicama svako ka svojem odredištu. Uspavani ljepotan vozio me doma, a ja sam znatiželjno šetala pogledom po njegovoj untrašnjosti. Društvo u malom, zarobljeno unutar prljavog, dosadnog i prenapunjenog tramvaja uvijek me zanimalo. Svatko sa svojom žutom vrećicom, ogromnim problemom i malim djetetom. Tramvaj je valjda jedino mjesto u kojem možeš vidjeti sve od političkih rasprava, kričavo zelenih štikla do neizostavnih guranja i psovki ispod glasa. U tramvaju se nekako čini sasvim normalnim razgovarati sa samim sobom. Nešto što započne kao monolog o nepristojnosti mlađeg uzrasta nastavi se unedogled pretvarajući se u usmeni traktat o iskvarenosti društva. Ja sjedim mirno i dalje u ulozi promatrača dok ulazi cijela skupina novih nezadovoljnika javnim prijevozom i životom koji se guraju svojim tako veselim ljubičastim i crvenim kišobranima. Ma dajte djeco, ne vrijedi to išarano mjesto toliko...

Evo, moralo se i to valjda dogoditi, tagovana sam. Znači:

1. Objavi slijedeća pravila:

2. Napiši 8 korisnih ili jednostavno zanimljivih činjenica o svom art worku, o onome što objavljuješ na blogu, pisanje proze, poezije, slikanje, fotografiranje, crtanje, vezenje, pletenje, kuhanje.

3. Na kraju imenuj novih 8 žrtava.

4. Otiđi na njihov blog u komentare i reci im da su tagovani.

1. Jesam

2.  poezija- definitivno stavljam poeziju na prvo mjesto, ona mi predstavlja neku vrstu ispušnog ventila inspiracija, emocija i refleksije. Nje se nažalost ne mogu lako riješiti.

proza- iako mislim da imam neki karakterističan stil ili barem tome težim, volim kombinirati i sagledavati stvari iz različitih aspekata. Nastojat ću objavljivati još ponešto proznih tekstova, koji znaju biti poprilično zanimljivi.

kazalište- obožavam kazalište, iako nažalost ne idem prečesto, fascinira me gluma i smatram da je bliska literarnom svijetu s obzirom na maštu kojom se služi pri kreiranju situacija....

film-slično kao i kazalište iako se dvoje naravno ne može uspoređivati. Nemam nekog prevelikog iskustva s glumom osim nekih predstava iz osnovne škole itd. ali voljela bih jednog dana napraviti neki film nezavisne produkcije. Već dugo nisam pogledala neki dobar film. Otvorena sam za preporuke....

crtanje-nikad od mene velokog talenta, ništa se nije promijenilo otkad sam s tri godine mahnito šarala po papiru...

fotografiranje-volim slikati, istraživati zanimljive stvari i posebne kuteve, al sama nisam osobito fotogenična i preferiram stajati s druge strane objektiva.

pjevanje-pjevam ponekad i trudim se iako nemam osobit sluh, općenito volim glazbu

pisanje ovog-vidite da i nisam tolika umjetnica pa nije bilo najlakše ovo sklepati.

3. sad moje žrtve:dezire33, new life, galicia, uzorita, selma, cepelin, isadora, Ithiriel

4. Idem im javit presudu. Pozdravljam vas do sljedećeg javljanja